Kažu u ovim turobnim vremenima ljudi će se vratiti knjizi. Onda ta ista vremena rasture planove i one s knjigama u rukama ostave da i dalje čitaju. Oni koji nisu nikada i neće.

Gledaš trku mrava. Tepih je crven, parket žut. Visiš po navici s nedavno lakiranih vrata. „Što si majmun?“ Skidaju ti ruke sa štokova. Zabrana pentranja na vrata i gledanja iz ptičje perspektive do daljnjeg. ...

Idemo na more valjda. Nismo ni odmakli od grada, a već sam gladan. Noktima grlim vlagu sa prozorskih stakala i ganjam tamne borove. Prstima sam ukrstio njeno ime sa mojim, brišem ih grčevito naivnim rukavom. Adolescentske bolesti. Mama je dodala smrdljivi burek, treći mi već davi utrobu. Grizem neku plastiku i bride mi usne. Na put sam uvijek nosio herpese umjesto tableta protiv povraćanja.

Meko tkivo dječjih prstića i grubo željezo. Vibracije i tanki dodir od kojeg sve hrapavo zadrhti. Baklava ograda i dijete koje prati svoje mame korak. Pratim to dvoje sugovornika već drugu ulicu. Sjena pet godina stara vodi glavnu riječ, dugo i neumorno priča. Sputavan čitavim putem od mame i svih drugih, on pokušava da dotakne svaku ogradu i očisti je od smeđeg hrđavog snijega. Slušam riječi spontane što rastu mu iz utrobe i zaslade svakoga ko ih sluša.