Dalekovodi.

Gledaš trku mrava. Tepih je crven, parket žut. Visiš po navici s nedavno lakiranih vrata.
„Što si majmun?“
Skidaju ti ruke sa štokova. Zabrana pentranja na vrata i gledanja iz ptičje perspektive do daljnjeg.

*

Pogledom pratiš uznemirenu muhu. Dok uzimaš mlatilicu, muha raste i raste i pretvara se u olinjalu staricu pokrivenu poderanom tamnom spavaćicom. Brat jede grah, mama briše stol, ne vide čudnog gosta i kao zarobljenici ponavljaju iste radnje. Starica-muha pristavlja kafu i priprema doručak uz nevjerovatno poznavanje kuhinjskog rasporeda. Neusklađenim pokretima drhtavo potkiva tvoj strah.

„Ko, ko ste vi? Jeste li o..ovdje već bili?“
„Sinko, zar me ne poznaješ, ja, ja sam tvoja vjerna pratnja, Savjest.“

Starica širi ruke da te zagrli, bježiš prema vratima koja su zaključana, penješ se na njih, ali ne možeš pobjeći. Kao upozorenje, pred kraj klonulo ispuhuje tri rečenice i nestaje:

Sakrit ću ti lopte.
Ne jedi masno.
Neka ti međunožje uvijek bude u vidnom polju.

**

Budiš se, noćna mora je gotova, misliš da si sedmogodišnjak, diviš se svojim dugim rukama. Tijelo tvoje supruge pored ruši iluziju, budan si. Ustaješ, pločice ljepljivo i vitko hlade tvoje noge, penju se iznad koljena. Kroz pospanu glavu ti baulja otučena tepsija na tufne s blago narandžastom ružom. Tom tepsijom te tukla mati kad si u padu s vrata razbio tri porculanska tanjira i lijevu ruku. Nakon što si slomio ruku, sanjao si istu nejasni košmar do petog osnovne. Toliko godina poslije opet dolazi taj uvrnuti san, pun čudnih prijetnji.

Sakrit ću ti lopte.

Imao si više lopti nego cijeli komšiluk zajedno. Identičan san, lud kao i onda davno, uz dvije nove rečenice koje te brinu i najavljuju čudan dan.

Ne jedi masno.
Neka ti međunožje uvijek bude u vidnom polju.

***

Naglo okrećeš volan, kasniš, nisi ni doručkovao. Onaj iza pominje ti majku Džemilu, sve bliže i dalje rođake. Iz telefonskih zvučnika odzvanja smrtna presuda, zovu te s posla.

„Gdje si do sad, sranje na Ciljugama, neki djed bacio bombu na trafo. Hajde požuri, biće i šef centrale.“

Pjegavi hamburger pleše po rukama i u okretu pušta sos koji rekreativno pada na stomak. Psuješ, promašio si skretanje i planiraš kako da se što prije ispališ s posla.

Monotoni glas prekida ti misli: „U ranim jutarnjim satima na području mjesne zajednice Ciljuge osoba starije životne dobi je aktivirala ručnu bombu ispred trafostanice. Osumnjičeni za izazivanje eksplozije R. P. nakon toga je uhapšen i trenutno se nalazi u prostorijama policijske uprave, a o slučaju je obaviješten i tužilac. Osumnjičeni je imao spor s Elektroprijenosom.“

Pa čovječe, to je ona ljudeskara, ludi djed Ramiz kojem si donio nalog za rušenje njegovih hrastova zbog „sigurnosti dalekovoda“. Prijetio je da će svima koske polomiti. Hvata te prpa. Ti si napisao taj nalog iako je njegova šuma udaljena pola kilometra od dalekovoda. Trebao si srediti i prijevoz daski do šefove vikendice. Neće valjda vrtjeti tvoje ime po novinama zbog dvije pišljive stoje. Još ulica te dijeli do cilja. Gomila te gura i guta. Desetci poštenih i savjesnih građana poput tebe čeka i izvršava svoju dužnost. Vječiti posmatrači. Kreativne i pismene novinarke. Odgovorni policajci. Izlaziš iz auta i ne vjeruješ. Biće posla čitavu sedmicu. Dočekuju te istopljeni čelik i metalni zid poškropljen gelerima. Nervoza drijema nad glavama. Poznate ruke šefa stanice te grle i guraju u stranu. Hej, grli te direktor svemira. Čak i razgovora s tobom.

„Gledaj šta nam uradi ona budala.“

Blago sliježeš ramenima i potvrdno klimaš glavom. Navikao si na njegove monologe.

„Poslat ću kamione s daskama do tvoje vikendice. Probaj shvatit, moramo sačekat, znaš i sam da vole povezivati.“

„Mogu li još kako pomoći?“, pitaš srdačno kao da ne postojiš.

„Hajde odleti začas do dalekovoda, već su trebali završiti s onim daskama. Isprati to. Ne treba nam tamo neko novo sranje.“

Snažan stisak ruke, guranje u stranu i odlaziš kako si i došao.. Silaziš na makadam, nisi daleko. Evo i šumskog puta, neprohodni kolotrazi grle gume. Iza Ramizove šupe sve je mirno, dolaze prvi radnici.

Dok otvaraš prozor ulazi muha.

„Hoće li momci, do kad ste ovdje?“

„Treba nam još najmanje satak, imamo još kubik, dremni ti gazda malo. Kucnut ćemo kad završimo.“

Zatvaraš prozor i istog trena si zaspao.

****

Stara muha iz starih snova. Sjeda na suvozačevo sjedište i stišava radio.

„Kako si dušo, divno izgledaš. Dugo se nismo vidjeli.“

Samo ti je još ona trebala. Može i gore, ne brini. Dok je govorila oboreni hrast pored dalekovoda je ustao. U san ti se uvukao još jedan hrđav tip. Hrast, neobrijani dementni div, kad pomiješa lijekove i rakiju ruši sve pred sobom. Jedno od mnogih imena mu je Grižnja.

Grčevito je uzeo tvoj džip i kao da se igra autića vozao ga po dalekovodima. I vozao, vozao, dok mu nije dosadilo.

Na kraju ponovio je iste kobne riječi. Dubljim i opasnijim glasom:

Sakrit ću ti lopte.
Ne jedi masno.
Neka ti međunožje uvijek bude u vidnom polju.

Muha naslonjena na Ramizovu ogradu pjevuši i maše tebi i hrastu.

*****

„Halo?“, progovaraš u bunilu.

„Halo kretenu, opet spavaš. Zvala sam te tri puta. Tri puta.“

„Šta je bilo?“

„Šta šta je bilo, opet zovu iz vrtića, treba neko otić po malog.“

„Ne mogu sad nikako, frka je na poslu pravo.“

„Kakva frka, koji ti je? Bukvalno sam te probudila. Idi po dijete dok ti ja nisam tamo došla.“

„Dobro, dobro, smiri malo. Šta kažu, zbog čega zovu?“

„Požutila mu kaka, hajde požuri.“

Izvinjavaš se radnicima, objašnjavaš da moraš za nekim drugim bitnijim poslovima i prebacuješ u treću. Svjestan da pretjeruje kao na vodilicama dolaziš do vrtića. Sin te čeka ispred ulaza, ukrkio si ga na ramena i udruženo skakućete do auta na proširenju.

„Boli li te pupo?“

„Ma nije mi ništa, pojeo sam malo više mandarina.“

„Hajde, ulazi u auto.“

„Hoćeš mi vratit papirnu loptu da igramo guze, nećemo po dnevnoj, samo u hodniku.“

„Bacili smo u smeće sve lopte kad si razbio onu kinesku vazu.“

Lupio je vratima. Izdao si ga. Dugo se durio, dok nije revoltno uzviknuo neku čarobnu riječ koju je danas prvi put čuo od drugova. Svi su se smijali, a učiteljice ih ljutito šutkale.

„Muda, muda, muda, šta su muda?“

Na spomen muda, baš kao da je to čarobna riječ, ponovo dolaze u tvoj auto ludi hrast i stara muha. Ali sada nije san. To dvoje bolesnika tebi drži prodike.

„Sakrili smo ti lopte, eheheh, bacili u smeće“, propištala je luda starica, penje se na šajbu, plazi jezik i vratolomno se uvija. Uz grmljavinu razbijene flaše rakije progovara prljavi čekinjasti alkoholičar: „Jeo si masno i pohlepno, meo sve pred sobom. Stomak ti je toliko narasto, da ne vidiš vlastita muda. Nemaš međunožje u vidnom polju, eheheheh.“

I odvali se hrast smijati neugodno glasno i dugo. Od smijeha je povratio. U bunilu opet ponavlja.

Sakrit ću ti lopte.
Ne jedi masno.
Neka ti međunožje uvijek bude u vidnom polju.

Tvoj sin zaboravio je na pitanje, na čarobnu riječ, kao da ne vidi hladni znoj na tvom čelu. Ne vidi čak ni likove tvojih noćnih mora.

Likovi iz tvoje podsvijesti, tvojih snova do vijeka bi ostali sami s tobom, bauljali prljavi tvojom stvarnošću i mislima, da mali nije pitao:

„Kad se popneš na dalekovode, koliko daleko i gdje te odvedu?“

Nemaš odgovora. Pitaš se gdje sam ideš i kao malo dijete shvataš da bi se trebali zvati doklevodi. Jer niko ne zna dokle sve ovo vodi.