Mala povijest smrti i pisanja.

Kažu u ovim turobnim vremenima ljudi će se vratiti knjizi. Onda ta ista vremena rasture planove i one s knjigama u rukama ostave da i dalje čitaju. Oni koji nisu nikada i neće. Mene ganja virtualni crv koji izjeda planove, hrani moju lijenost nepročitanim knjigama i pravi od pažnje gustu čorbu. Podvaljuje neke članke i priče pod ozbiljnu literaturu, daje pokvarenu duševnu hranu začinjenu gomilom nebitnih informacija. Boli me mozak od njega i svih knjiga koje sam morao pročitati, a nisam. Da ublaži bol sposobna je samo jedna tanana knjižica koju pažljivo uzimam s police.

*

Mala povijest smrti i pisanja, napisao Nedžad Ibrahimović, poklon od razredne. Valja se usuditi pokloniti knjigu. Poezija. Otvaram je slijepo kao Svetu knjigu i čekam da me iznenadi. I poeziju i Svete knjige rijetki čitaju, mnogi govore o njima. Na sedamnaestoj strani gleda me pjesma More. Čitam More i dubinom ono mene čita. Iako zbirka nije oslikana golica me jarka plava boja i baš poput petogodišnjaka koji čita dječiju ilustriranu Bibliju ustajem od uzbuđenja. Hodam po stanu i šta bi dao da mi srce sad poput potbalubnog motora ritmično bubnja i da dok šumi voda ne mislim ni o čemu osim o dubini mora. Kako da čitam dalje kad ne mogu otići ni pedalj od hladne balkonske ograde. Tri strane kasnije čeka me pjesma Put.

Dok sam kući
Nemirni u krevetu sam fetus

Zatočenost i okovi doma nikad nisu bili jači. Okovi bude i uporno izazivaju one nikad do tada probuđene misli koje nas vode bilo gdje izvan pustog zatvora. Drmaju hrabrost i tjeraju nas da zabluđeni izmaštamo nove velike svjetove i po ko zna koji put pobjegnemo od stvarnosti. Gdje smo mi i ta hrabrost bili prije zatvora? Kaže pisac da dok istinski ne otputujemo, na onaj drugi svijet, o putovanjima mislit ćemo u kući, na putu rado bi bili doma. Bježimo od stvarnosti gdje god bili. Nije uzalud pjesma posvećena Crnjanskom. Možda je harmonija u lutanjima od doma do provincijskih hotela. Da bi našao More moram proći Put.

Odmaram od knjige, uzimam mobitel i čitam neki članak. Mrze i osuđuju oboljele od virusa i po ko zna koji put na sceni je vječna stigmatizacija manjinaca. Vidim da od knjige ne smijem odmarati, prsti me vode do Razina patriotizma.

Nikada nismo bili dalje od ljudi, nego u ovoj
masi koja nas bestidno dodiruje i zbija
Svjetla i kamere televizijskog drona
kontroliraju razinu patriotizma dok se s terase
iznad vatre počinju razlijegati povici megalitnog
svećenika Ko ne skače, mrzi Bosnu, hej, hej, hej

Boli me misao da onaj koji ne skače u ritmu mase mrzi sve što masa pripisuje sebi. A mene mrzi objašnjavati da ljubav prema domovini mogu biti tufne na maminoj suknji, onaj potpalubni motor ili dječija Biblija i da ne želim dopustiti nekom megalitnom svećeniku da kontrolira i definiše moj patriotizam. Piše pisac i o Velikom stidu koji ga oblijeva. I mene je bezbroj puta. Skakao sam u ritmu mase, navijao i veo stida me oblijevao jer se i danas pitam hoće li neko i kako kontrolisati i iskoristiti moje emocije. Vratio sam se stranicu nazad i čitao pjesmu posvećenu Zuhdiji. S Glamuroznog filmskog festivala. I moj put kući često je vodio preko Konjuha i viđao sam mnogo kuštravih dječaka koji prodaju maline. Sad znam da im je ime Zuhdija.

Šutimo, a onda se par kilometara
dalje okrećemo i vraćamo
Šta to prodaješ? Kupine.
Kako se zoveš? Zuhdija.
Pošto su? 4 marke.
Pošto? 5 maraka.
Iz sitnog obraza Zuhdijinog
izvire suza manja od kapi kiše
i on je otire slobodnom šakom.
A nećete maline? Nećemo.

Šta nas tako rijetko tjera da se poslije neke oštre krivine okrenemo, vratimo nazad i uvidimo da postoji dječak koji život mjeri kanticom malina. Da se zaustavimo tu daleko od svih briga i ljudi i nađemo kanticu sreće. Vrlo je jeftina.

Šutimo šutimo šutimo i naša
srca rastu rastu rastu i ti
crni njegovi noktići grebu
grebu grebu odnekuda iznutra
na mjestu na kojem smo se okrenuli
stajemo i počinjemo da plačemo
i da se smijemo, i da plačemo, i da se

Treba smjelosti dopustiti nekim crnim noktićima da grebu odnekud iznutra. Ja smjelo zatvaram knjigu i ponovo je otvaram. Zašto pišemo (Danilu Kišu).

Sve je neizvjesno, izvjesna je samo smrt
Čemu književnost, poezija, čemu film,

Kada je izvjesna samo smrt, a uvijek je i kada virus hara svijetom ovakvo pitanje odzvanja jače. Akustično se odbija i traži odgovor. Odgovor je jednostavan. Kada se pomirimo sami sa sobom i drugima, s računima, svojim mislima, riječima, djelima i propustima.

tek kada podvučemo crtu i kada otvorena srca i
otvorene duše, u široko otvorenom svijetu,
postanemo otvoreni za ljubav

Treba da pišemo tek onda
kada oživimo

Učinite sebi uslugu, u ovim teškim danima vraćajte se poeziji, napravite svoju malu povijest čitanja i pročitajte Malu povijest smrti i pisanja.

O nama

Petar i Mijo

Mijo i Petar Lučić. Dvojica braće potekla sa sprečkog polja (Živinice, BiH) tamo gdje planinski masivi Dinarida klekću pred ravnicom panonije. Dio smo mlade svite iz Živinica koja vođeni sjajnim književnim mentoricama Maricom Ferhatbegović i Almom Šahbegović pišemo svom dušom različito, a opet osjećamo isto, kako braća mogu.