Mala povijest smrti i pisanja.

Kažu u ovim turobnim vremenima ljudi će se vratiti knjizi. Onda ta ista vremena rasture planove i one s knjigama u rukama ostave da i dalje čitaju. Oni koji nisu nikada i neće. Mene ganja virtualni crv koji izjeda planove, hrani moju lijenost nepročitanim knjigama i pravi od pažnje gustu čorbu. Podvaljuje neke članke i priče pod ozbiljnu literaturu, daje pokvarenu duševnu hranu začinjenu gomilom nebitnih informacija. Boli me mozak od njega i svih knjiga koje sam morao pročitati, a nisam. Da ublaži bol sposobna je samo jedna tanana knjižica koju pažljivo uzimam s police.

*

Mala povijest smrti i pisanja, napisao Nedžad Ibrahimović, poklon od razredne. Valja se usuditi pokloniti knjigu. Poezija. Otvaram je slijepo kao Svetu knjigu i čekam da me iznenadi. I poeziju i Svete knjige rijetki čitaju, mnogi govore o njima. Na sedamnaestoj strani gleda me pjesma More. Čitam More i dubinom ono mene čita. Iako zbirka nije oslikana golica me jarka plava boja i baš poput petogodišnjaka koji čita dječiju ilustriranu Bibliju ustajem od uzbuđenja. Hodam po stanu i šta bi dao da mi srce sad poput potbalubnog motora ritmično bubnja i da dok šumi voda ne mislim ni o čemu osim o dubini mora. Kako da čitam dalje kad ne mogu otići ni pedalj od hladne balkonske ograde. Tri strane kasnije čeka me pjesma Put.

Dok sam kući
Nemirni u krevetu sam fetus

Zatočenost i okovi doma nikad nisu bili jači. Okovi bude i uporno izazivaju one nikad do tada probuđene misli koje nas vode bilo gdje izvan pustog zatvora. Drmaju hrabrost i tjeraju nas da zabluđeni izmaštamo nove velike svjetove i po ko zna koji put pobjegnemo od stvarnosti. Gdje smo mi i ta hrabrost bili prije zatvora? Kaže pisac da dok istinski ne otputujemo, na onaj drugi svijet, o putovanjima mislit ćemo u kući, na putu rado bi bili doma. Bježimo od stvarnosti gdje god bili. Nije uzalud pjesma posvećena Crnjanskom. Možda je harmonija u lutanjima od doma do provincijskih hotela. Da bi našao More moram proći Put.

Odmaram od knjige, uzimam mobitel i čitam neki članak. Mrze i osuđuju oboljele od virusa i po ko zna koji put na sceni je vječna stigmatizacija manjinaca. Vidim da od knjige ne smijem odmarati, prsti me vode do Razina patriotizma.

Nikada nismo bili dalje od ljudi, nego u ovoj
masi koja nas bestidno dodiruje i zbija
Svjetla i kamere televizijskog drona
kontroliraju razinu patriotizma dok se s terase
iznad vatre počinju razlijegati povici megalitnog
svećenika Ko ne skače, mrzi Bosnu, hej, hej, hej

Boli me misao da onaj koji ne skače u ritmu mase mrzi sve što masa pripisuje sebi. A mene mrzi objašnjavati da ljubav prema domovini mogu biti tufne na maminoj suknji, onaj potpalubni motor ili dječija Biblija i da ne želim dopustiti nekom megalitnom svećeniku da kontrolira i definiše moj patriotizam. Piše pisac i o Velikom stidu koji ga oblijeva. I mene je bezbroj puta. Skakao sam u ritmu mase, navijao i veo stida me oblijevao jer se i danas pitam hoće li neko i kako kontrolisati i iskoristiti moje emocije. Vratio sam se stranicu nazad i čitao pjesmu posvećenu Zuhdiji. S Glamuroznog filmskog festivala. I moj put kući često je vodio preko Konjuha i viđao sam mnogo kuštravih dječaka koji prodaju maline. Sad znam da im je ime Zuhdija.

Šutimo, a onda se par kilometara
dalje okrećemo i vraćamo
Šta to prodaješ? Kupine.
Kako se zoveš? Zuhdija.
Pošto su? 4 marke.
Pošto? 5 maraka.
Iz sitnog obraza Zuhdijinog
izvire suza manja od kapi kiše
i on je otire slobodnom šakom.
A nećete maline? Nećemo.

Šta nas tako rijetko tjera da se poslije neke oštre krivine okrenemo, vratimo nazad i uvidimo da postoji dječak koji život mjeri kanticom malina. Da se zaustavimo tu daleko od svih briga i ljudi i nađemo kanticu sreće. Vrlo je jeftina.

Šutimo šutimo šutimo i naša
srca rastu rastu rastu i ti
crni njegovi noktići grebu
grebu grebu odnekuda iznutra
na mjestu na kojem smo se okrenuli
stajemo i počinjemo da plačemo
i da se smijemo, i da plačemo, i da se

Treba smjelosti dopustiti nekim crnim noktićima da grebu odnekud iznutra. Ja smjelo zatvaram knjigu i ponovo je otvaram. Zašto pišemo (Danilu Kišu).

Sve je neizvjesno, izvjesna je samo smrt
Čemu književnost, poezija, čemu film,

Kada je izvjesna samo smrt, a uvijek je i kada virus hara svijetom ovakvo pitanje odzvanja jače. Akustično se odbija i traži odgovor. Odgovor je jednostavan. Kada se pomirimo sami sa sobom i drugima, s računima, svojim mislima, riječima, djelima i propustima.

tek kada podvučemo crtu i kada otvorena srca i
otvorene duše, u široko otvorenom svijetu,
postanemo otvoreni za ljubav

Treba da pišemo tek onda
kada oživimo

Učinite sebi uslugu, u ovim teškim danima vraćajte se poeziji, napravite svoju malu povijest čitanja i pročitajte Malu povijest smrti i pisanja.